Iz glazbene povjesnice

Godine 1720. odlučeno je da jugozapadni njemački grad Mannheim postane rezidencijom izbornoga kneza te je sagrađen jedan od najvećih dvoraca tadašnje Europe. Deset godina poslije dvoru je dodana crkva, a 1742. posvećena je nova kneževska operna kuća. To je udarilo temelje procvatu glazbenoga života, što se podudara s godinama vladavine kneza Karla Theodora von Sulzbacha, od 1743. do 1777. U ta su tri desetljeća dva naraštaja skladatelja odigrala ključne uloge u preobrazbi orkestra, skladateljskih tehnika i glazbenih formi.

Utemeljitelj škole Johann Stamitz za razliku od sjeverno- i srednjonjemačkog tipa glazbenika koji je po tradiciji svirao instrumente s tipkama, bio je violinski virtuoz srodan talijanskim solistima ili voditeljima ansambala, poput Corellija i Vivaldija. Stamitz je 1744. postao prvi dvorski violinist, a zbog svojega znanja, iskustva i zalaganja knez ga je samo četiri godine poslije imenovao ravnateljem instrumentalne glazbe, što je u ono doba bila iznimno cijenjena titula. Valja napomenuti da u prethodnom razdoblju, baroku, pojam „orkestar“ nije imao današnje značenje – normirani sastav prisutan u partiturama i na koncertnim podijima. U razdobljima srednjega vijeka, renesanse i baroka, skladatelji nisu označavali precizan sastav, već se on sastavljao po potrebi i mogućnostima. Primjerice, najvišu dionicu mogla je svirati violina ili flauta – njezin puhački ekvivalent po opsegu. Tako proizvoljno sastavljen ansambl članovi Manhajmske škole odlučili su precizirati, odnosno dali su mu normiranu strukturu.

Rođenje crescenda

Temelj orkestra činio je gudački kvartet, odnosno kvintet, sastavljen od prvih i drugih violina, viola, violončela i kontrabasa, koji je u oktavi udvostručavao dionicu violončela. Iz popisa zaposlenika na manhajmskom dvoru iz 1756. znamo da je bilo po deset prvih i drugih violinista, četiri violista, isto toliko violončelista te dva kontrabasista, što je za to razdoblje jako velik sastav. U stalni postav orkestra manhajmovci su gudačima pridodali flautu, obou i fagot te klarinet, instrument koji je bojom bio između flaute i oboe, te se vrlo lijepo stapao s gudačkim korpusom orkestra. Na čembalu izvođena dionica basso continuo, dotada temelj orkestra, polako je počela gubiti važnost. Duboke dionice, korištene na način dugog izdržanog tona, svojevrsna pedala orkestra, bile su namijenjene rogovima. To su bili temelji orkestra koji su se zadržali sve do današnjih dana.

Osim sama utemeljitelja Johanna Stamitza, u prvom naraštaju manhajmovaca djelovali su još violončelist kneževske kapele Anton Filtz, koncertni majstor dvorskog orkestra Carlo Giuseppe Toeschi te dvorski skladatelji Franz Xaver Richter i Ignaz Holzbauer. Njegova je djela za vrijeme posjeta Mannheimu čuo Wolfgang Amadeus Mozart te je u pismu ocu oduševljen zapisao kako su puna duha i imaju nevjerojatan „oganj“.

Uspjeh koji je škola ostvarila već je relativno rano, 50-ih godina 18. stoljeća, postigao međunarodni ugled. Zanimljivo je da su pobornici umjetnosti u Parizu, čiji je glazbeni i javni život tada bio obilježen sporom između pobornikâ francuske i talijanske opere, slavili manhajmovce kao nov, napredan i specifično njemački smjer instrumentalne glazbe.

Godine 1773. u izvješću o glazbi u Njemačkoj povjesničar, skladatelj i orguljaš Charles Burney zapisao je: „Činjenica jest da u tom orkestru doista djeluje više solista i dobrih skladatelja negoli igdje drugdje u Europi: to je armija generala, jednako kadra pripremiti bitku, kao i boriti se u njoj. No nije tek polje proslavljene Kneževe opere mjesto njegovanja i usavršavanja instrumentalne glazbe, nego su to njegovi koncerti, gdje ovaj izvanredni sastav ima ‘širok prostor i odriješene ruke’ iskazati sve svoje potencijale i polučiti sjajne učinke, lišen zebnje da neprilično zadire u prostor najuzvišenijih i najtananijih ljepota što krase vokalnu glazbu… Nakon otkrića što ga je Stamitzov genij ponajprije dosegao, iskušavahu se svi učinci što ih takav konglomerat zvukovlja može proizvesti; upravo ovdje rođeni su crescendo i diminuendo; ovdje otkriše da piano, ranije pretežito korišten kao jeka, s kojom uglavnom bijaše istoznačnicom, jednako kao i forte, predstavljaju glazbene boje što imaju svoje nijanse, baš kao i crveno i plavo u slikarstvu.“ Iz tih riječi uočava se drugo važno polje djelovanja manhajmovaca: zvukovnost. Na nju je utjecala i promjena recepcije slušatelja i razgraničenje funkcije skladatelja i interpreta, otvarajući na taj način put formiranju pojma virtuoznosti. Predmet njihova divljenja više nije bila sama kompozicija, već način njezine izvedbe.

Od strukture prema zvukovnosti

U prethodnim razdobljima najčešće je skladatelj bio ujedno i interpret, a pretklasicizam uvodi diferencijaciju tih dviju uloga. Sukladno tomu, dolazi i do pomicanja težišta neke skladbe s njezine strukture na zvukovnost, odnosno boju. Tomu su svakako pridonijele i promjene u sastavu orkestra, ali prije svega to se dogodilo zahvaljujući razlikovnosti dinamičkog izričaja. Forte, piano, crescendo i diminuendo postale su vrlo važne oznake, a njihovo suptilno razgraničavanje misija kojoj su veliku pozornost pridavali posebice skladatelji drugog naraštaja Manhajmske škole: sinovi njezina utemeljitelja Anton i Carl Stamitz te Christian Cannabich, koji je nakon smrti Johanna Stamitza preuzeo vodeću funkciju orkestra. Na manhajmski dvor došao je 1744. i najprije je bio koncertni majstor orkestra, a zatim ravnatelj instrumentalne glazbe. Pripadao je drugom naraštaju skladatelja Manhajmske škole, koji je već polako uvodio Menuet kao treći stavak u, od tada, četverostavačnu simfoniju. Usto, na razvoj simfonije kao vrste presudnu ulogu imalo je i formiranje druge teme u sonatnom stavku, čime se stvorio temelj za provedbu i kompozicijsko-tehnička načela korištena u klavirskoj, komornoj i orkestralnoj glazbi stoljećima poslije.

Manhajmske manire

Govoriti o Manhajmskoj školi bilo bi nepotpuno kad ne bismo spomenuli tzv. manhajmske manire. Riječ je o glazbenostilskim figurama, poslije preuzimanima u glazbi bečke klasike. Neke su od tih figura „manhajmski valjak“ – silazno i uzlazno kretanje oko ishodišnog tona, uz nepromijenjenu harmoniju, vrlo poznati „manhajmski uzdah“ – silazna sekunda, a ponekad i neki drugi intervali, na nenaglašeni dio dobe. Ta manira nije bila nešto novo, jer je u razdoblju baroka taj motiv bio dobro poznat u sustavu retorike. Cijeli Preludij u f-molu iz 2. sveska zbirke Das Wohltemperierte Klavier Johanna Sebastiana Bacha sastoji se od niza silaznih i uzlaznih „uzdaha“. Još je jedna često korištena manhajmska manira „raketa“ – uzlazna akordička figuracija. Upravo je ona ostvarila velik utjecaj na naraštaje skladatelja bečke klasike, a možda su najpoznatiji primjer počeci prvoga stavka Sonate u f-molu, op. 2, br. 1 Ludwiga van Beethovena te četvrtog stavka 40. simfonije u g-molu, KV 550 Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Načelima postavljenima na području orkestra, zvukovnosti i skladateljskih tehnika Manhajmska škola pripremila je put formiranju bečke klasike. Njezinom dominacijom u drugoj polovici 18. stoljeća Manhajmska škola pala je u zaborav, no odigrala je nedvojbenu ulogu u razvoju instrumentalne glazbe te time svoje zasluge trajno upisala u povijest glazbe.